Boja

Boja u fizikalnom odnosno fiziološkom smislu znači svjetlosni val određene frekvencije na koje je naš fiziološki aparat podešen da reagira. Određeni interval elektromagnetskih valova čini bijelu svjetlost koja se spektralnom analizom razlaže na sedam boja:crvenu,narančastu, žutu, žutozelenu, zelenu, plavu i ljubičastu. Spektralna "obojenost" svijeta ovisi od fiziološkog aparata kojim raspolažemo i koji je specijaliziran za registriranje svjetlosnih valova određene valne duljine (od 400 do 700 milimikrona).

Boja kao vizualni znak ima tri dimenzije:

Sintaktička pravila su:

Kontrast može biti:

Osim prirodnih sintagmi, rečenica (komplementarni parovi:crveno-zeleno, žuto-ljubičasto, plavo-narančasto) sintagme mogu biti i dvosmislene sintagme (npr. zelena-narančasta) lažne sintagme ( npr. ljubičasta i crvena).

Svaka boja teži zatim da dostigne sebi točno komplementarnu boju; iz tog apsolutnog zahtijeva kojeg svaka boja osjeća kao živa tvar proizlazi njeno kretanje, njena napetost i transformacija, koja ustvari nije ništa drugo do traženje ravnoteže kromatskog totaliteta.( Klee/Marcolli)

Spojimo li dvije sekundane boje u sintagmu, oko će težiti za tim da ispravi kršenje prirodnog sintaktičkog pravila bilo u smjeru jedne ili druge prirodne sintagme. Mi zapravo ne znamo kojoj sintagmi naše oko smjera pa zato možemo reći da je sintagma zeleno narančasta npr. dvosmislena. U svakom slučaju oslobađa se boja, u ovom slučaju žuta i ona latentno djeluje.

U lažne sintagme veza dviju boja nosi temeljno značenje nedostatka. Npr.crvenoj nedostaje zelena, ljubičastoj žuta i tako u biti i nema sintagme. Komponente nisu međusobno dostatne i teže za drugim vezama. Moguće su dvije nove veze: crveno-zeleno i ljubičasto-žuto, sintagme koje nisu ostvarene i latentno djeluju tako da svaka boja gubi zajedničku komponentu (crvenu) pa ljubičasta postaje plavija, a crvena narančastija i tako se u oku približavaju prirodnoj sintagmi.

Oblik nastaje na taj način što u svakoj je boji sadržana prirodna sintagma kao mogućnost ili pak nadstavljanjem boje i neboje (tonovi i valeri).Tako se postiže kontinuitet ili diskontinuitet ali u svakom slučaju ritam.

Slika je zapravo bojom razrađeni kadar, njegove se strukturalne mogućnosti naime realiziraju tek putem boje.

U svakoj je prirodnoj sintagmi sadržana skrivena sveukupnost boja (sekundarna boja komplementarnog para sadrži druge dvije primarne kao mogućnosti); svaka sintagma sadrži mogućnost ukinuća sebe i svaki ton i svaki valer upućuju na sve ostale tonove i valere jedne boje. Međudjelovanje svih boja manifestiranih ili latentnih čini cjeloću (kompoziciju).

Svijet boja je igra skrivača.Boja je ono maleno koje je prevagnulo.Uvijek je vidljiv samo jedan dio svjetlosti, a ostali su dijelovi pritajeni. Kao da je riječ o nauku cjelovitosti što ga priroda pruža čovjeku, a slikar ga odjelotvoruje. On to radi na različite načine, odlažući i rastežući očitovanje cjelovitosti postupkom tonskog slikanja (modelacije), ili doslovno inzistirajući na svakom sastavnom elementu cjeline, modulacijom ili, skraćeno i snažno, slikajući kontrastima.

Istražujući supostojanje boje i neboje slikar skreće pažnju s latentne cjelovitosti na bočne puteljke gdje isprobava mezalijanse bijele ( koja sve boje reflektira), ili crne (koja ih sve apsorbira) s određenom bojom, koja tako hoće-neće postaje sluškinjom već postojeće cjelovitosti u pozitivnom ili negativnom smislu. Boja se kao odbjegli sin vraća u očevu kuću koja je cjelovita i bez nje, pa njoj, unatoč velikoj radosti nalaženja doma, ako ne želi izčeznuti bilo u sveobuhvatnoj svjetlosti bjeline bilo u svegutajućoj tami crnoga, preostaje samo uloga suvišnog sluge.

Cjelovitost slikar može artikulirati i tako da istražuje slijed cijelog raspona različitih valnih duljina, jednu za drugom u beskonačnom krugu modulacije, čuje i hoće svaku posebnost za sebe i u slijedu.Svaka se boja je ravnopravni i nenadoknadivi dio.Svaka se boja mora očitovati da bi se cjelovitost ostvarila. Ništa ne smije ostati skriveno, nepokazano. Ne računa se na dobro uho slušača koji čuje alikvotne tonove, nego je svaki ton, čim se očituje, početni ton čitave ljestvice koja će se obavezno odsvirati. Kada slikar slika komplementarnim kontrastima on uspostavlja cjelovitost na najprirodniji način za oko. On samo realizira, objektivizira ono što oko proizvodi, on samo daje uporište onome što se u oku zbiva.

DIN sustav se više ne koristi, Munsell se koristi u Americi. Set od 1750 uzoraka NCS možete posuditi u Avangardi kod Jasne Salomon.

Ako nije drugačije označeno izvori za tekstove pojmovnika su : Vizualni jezik i likovna umjetnost, ŠK ,Zagreb 1991; Pogled i slika, Hermes, Zagreb, 1997;Umjetnost Avantura, Hermes, Zagreb, 1999.